Od oženjenog muškarca potrebna je određena smjelost da otkrije priču o svojoj tinejdžerskoj romansi. Podiglo bi još više obrva kada bih govorio o iskustvu kada sam vidio svoju prvu ljubav godinama kasnije i osjećao istu ljubav koja je zahvatila moje srce. Neki bi to mogli nazvati riskantnim, otvoriti 'komoru destruktivnih tajni' za sretno oženjenog muškarca.

Ali to je upravo ono što ću učiniti.

Možda sam u pravu ili u krivu. Možete mi suditi kako hoćete. Društvo ne može odlučivati ​​koga ću voljeti ili kako ću živjeti. Svaki pojedinac ima svoj način života i društvo ga ne može živjeti umjesto njega ili nje. Pišem ovo da rasteretim svoje srce te tajne.

Ponovni susret moje prve ljubavi nakon 20 godina

Svoju prvu ljubav upoznao sam nakon 20 godina na jednom vjenčanju. Da, punih 20 godina je doista veliki razmak. Mogu vam čak reći i točan broj dana koliko smo bili razdvojeni. Nije da sam brojao. Ali, nekako je moj unutarnji sat znao da moje srce uvijek žudi.

Kad sam je pogledao, čavrljala je s nekim ženama. Vidio sam sijedu nijansu u njezinoj kosi, blage tamne kolutove ispod očiju i dio njezinog šarma koji je izblijedio. Njezina gusta, duga kosa bila je svedena na tanki snop. Ipak, u mojim je očima još uvijek bila lijepa kao što je bila.

Stajao sam ondje, divio se njezinoj ljepoti, udišući miris svakog trenutka. Osjećao sam se gotovo kao da su živci na prvom spoju iznova. Okrenula je glavu i pogledalaravno u mene, kao da ga vuče nevidljiva užad. Odbljesak prepoznavanja, ili ljubavi, zaiskrio je u njezinim očima. Krenula je prema meni.

Oboje smo šutke stajale, gledajući u život jedno drugoga. Hoću li se ponovno susresti sa svojom prvom ljubavi nakon 20 godina?

Došla je razgovarati sa mnom

"Ovo je vjenčanje moje nećakinje", rekla je, probivši nevidljivi zid šutnje između nas. Bilo mi je drago što se nisam morao nositi s ignoriranjem i što mi je sama prišla. Ali sam se osjećao užasno tjeskobno.

“Oh, kako divno. Ja sam mladoženjin daleki rođak.” progutao sam. Osjetio sam isti nalet nervoze kao i kad god bih je vidio u školi. Pretvorio sam se u istog tinejdžera koji se bojao zaprositi je. Znao sam da nas je taj strah zauvijek razdvojio.

“Kako si?”, skupio sam hrabrosti pitati. Još uvijek sam bio zadivljen veličinom što sam vidio svoju prvu ljubav godinama kasnije bez upozorenja.

"Dobro." Ušutjela je i zavrtjela vjenčani prsten.

Bilo je nešto u njezinim očima i znao sam što je. Imala je isti osjećaj kao i ja. Nitko od nas nije bio dovoljno hrabar tada, a ni sada, otvoriti svoja srca. I dalje sam bio zaljubljen u svoju prvu ljubav i nakon 20 godina i znao sam to u svom srcu. Samo nisam bio siguran za nju.

"Živimo u Ujedinjenom Kraljevstvu", rekla je.

"A ja sam ovdje u Atlanti."

Bilo je to prvi put u životu stajali smo tako blizu. Nikad nisam imaohrabrosti da joj priđeš bliže. Iz daljine sam se divio njezinoj ljepoti, kao i mnogi drugi tinejdžeri u našoj srednjoj školi.

Ponovni susret s prvom ljubavi može biti očaravajuć

Živo smo razgovarali o tome kako su naši životi raspetljali prošlost 20 godina — izlasci na koledžu, naši prijatelji, naš život i sve o čemu bismo mogli govoriti. Nije mi bilo dosadno ni sekunde. Osjećao sam kako mi bol prodire kroz dušu. Nikada ne preboliš svoju prvu ljubav, zar ne?

"Tvoj broj telefona?" Pitao sam kad je htjela otići.

"Ummm..." Stajala je tamo razmišljajući.

"U redu, pusti to", rekao sam, odmahnuvši rukom. “Valjda su ovi trenuci dovoljni. Mogu živjeti s tim prekrasnim sjećanjem da sam naletio na tebe.” Ne znam kako sam skupio hrabrosti izgovoriti tu rečenicu. Oboje imamo svoje živote, dragocjene poput ove veze. Ne možemo imati jednu vezu po cijenu druge, ali sada sam naučio da svoju prvu ljubav nikad ne zaboravljaš.